Oproštajno pismo babi

Dragi babo,

Bol, žalost, tuga, težina...neopisiv osjećaj...sjećanja naviru, kao da tek sada nakon skoro pola godine postajem svjesna da te nema, da si zauvijek otisao...pišem iz jednog prostog razloga, da oni koji čitaju, a koji su zadrti i tvrdoglavi, te svojim postupcima narušavaju svetost porodice i težine koju ona sa sobom nosi, se zapitaju: zašto? Zašto nam sve to treba? 

Svi mi griješimo. Na žalost često, prečesto. Ono kad greška pravo zaboli jeste trenutak kada shvatimo da nema nazad. Ovog puta nema ispravki.

Ovo nije priča o tužnom djetinjstvu, alkoholu, batinama, porodičnim problemima, bolesnoj mami, a mogla bi biti. Ovo je priča čiji je cilj da dopre do ljudi koji ne zanaju oprostiti, zaboraviti.

Sada, nakon tvoje smrti, sjećam se samo slijedećeg: tvog osmjeha, tvojih suza koje me mole i preklinju u isto vrijeme, djetinstva, ali ničega ružnog. Zašto sam bila ljuta? Sjećam  se da sam te toliko prezirala da nisam mogla prevaliti preko usta jedno „babo“ , a ostao si toga željan isto toliko koliko si ostao željan da me vidiš, a bila sam mezimica tvoja...

Sada ne postoji način da ispravim svoje postupke, ne na osobi na kojoj sam progriješila i kojoj sam bila sve u život. Ne, te osobe više nema.

Završavam sa porukom: Ne biramo roditelje, moramo ih prihvatiti kakvi jesu i neizmjerno ih voljeti. Izgraditi puno lijepih sjećanja koja će ostati u nama cijeli život.

Tvoja,

A.R.